Od početka stoljeća postaje očito da globalizacija pravi zaokret. Mijenjaju se (1) uloga i važnost nositelja globalizacije, (2) ukupan obujam i prostorni raspored gospodarskih aktivnosti i (3) stupanj potražnje za sirovinama i materijalima.

Zbog jačanja gospodarstva i snažnog rasta industrijske proizvodnje u azijskim zemljama, u kojima je država trajno imala presudnu ulogu, zapadne transnacionalne korporacije i Zapad kao cjelina ne mogu više predvoditi i usmjeravati tijek globalizacije. Predvodništvo u globalizaciji postupno preu-zimaju države, posebice one u kojima se može uspostaviti nacionalni konsenzus ili koje imaju de iure ili de facto jedno-stranački politički sustav.

Težište gospodarskih aktivnosti pomaknulo se u Aziju u kojoj ne buja samo industrijska proizvodnja, nego i sektori usluga i financija. Izjalovila se nakana Zapada da nedovoljno razvijenim zemljama prepusti industriju, a da za sebe zadrži nadzor nad tehnologijom i djelatnosti u kojima se uz malo rada bogatstvo može unedogled povećavati. Financijska jakost Azije učinila je MMF suvišnim a financijski pritisak na male zemlje izlišnim.

Budući da se cijeli svijet počeo industrijalizirati, potražnja za sirovinama, gorivom i nasušnim poljodjelskim proizvodima vrtoglavo raste i donosi prevagu teritorija nad korporacijama i tehnologijom. Time značajno jača uloga svih nacionalnih država koje postupno preuzimaju odgovornost za društvo i svjetsku klimu, koju korporacije ne žela preuzeti. Kako se svijet globalizira i industrijalizira gospodstvo korporacija brzo kopni. Kapitalizam se za svoj spas mora odreći liberalizma.